Tko sam ja? Na to pitanje vrlo često ni sama ne znam odgovor... Moglo bi se reći da se još uvijek "tražim", a to opet nije točno jer vrlo dobro znam gdje sam i gdje želim stići. A opet, nekad me neke moje reakcije začude. Vrlo često sam sama sebi kontradiktorna... Ali tko nije?
Pokušavajući objasniti Vama tko sam, pokušat ću objasniti i Sebi...
Ipak mi je ovo jedan od oblika "psihoterapije" :)

Obično kažu, što vidiš to i dobiješ... ali kod mene to baš i nije tako.

Šminkerica sam, volim cipele. Volim Chicklit i humoristične serije. Provodim puno, i previše vremena pred ogledalom. ALI ne mislim da je izgled sve u životu. Teška sam karijeristica i ne privlači me malograđanski život. Tj. guranje kolica, kuhanje ručka mužiću niti cijeli taj image Stepfordske supruge. Ja sam cura koja nosi štikle zato što njima pokazujem da znam što želim i kuda sam krenula, iako prečesto na vrlo tankoj potpetici - sigurno koračam dalje. :)
Plavuša sam. Tako je. I mrzim predrasude o plavušama. A puno sam ih puta doživila, što od profesora na faksu, što od kolega pa čak i od vozača u autobusu.
Da bi sve to bilo još ironičnije u duši sam teška Rockerica, izlazim na alternativna mjesta, među dugokose muškarce i cure u tenama. Nimalo se ne uklapam izgledom,ali se zato uklapam stavovoma. Više mi odgovaraju takvi, opušteniji ljudi, vrlo često (iako to nije pravilo) pametniji i ugodniji za razgovor. To su ljudi koji ne sude druge po izgledu ni po imovinskom statusu, iako ih ja prečesto sudim po ovom prvom.
Da krenemo dalje, osim rocka slušam i vrlo glupu muziku, dječije pjesmuljke tipa Lana Jurčević, Demi Lovato, Selena Gomez i Jonas Brothers. Znam, prestara sam za to. Imam 21 godinu. Ali u duši ću uvijek biti dijete. Najćešće gledam Disney Channell, a najdraži su mi njihovi teen filmovi - jer uvijek imaju happy ending.
Obožavam anime i sve što ima veze s Japanom. Crtam Anime ali i neke malo ozbiljnije stvari.
Imam problema s vezivanjem i zaljubljivanjem. Ako je lijep, ne paše mi na intelektualnoj razini, a ako je pametan - ne privlači me fizički. 90%veza sam prekinula nakon 21 dana - Sindrom čije ime ne znam, ali je vrlo raširen i priznat. :)
Novinarka sam, na početku karijere i još uvijek se školujem.
Samopouzdanja imam i previše iako se u nekim situacijama osjećam manjom od makova zrna.
Vrlo često se osjećam kao da u sebi imam dvije osobe - onu ne zrelu koja još uvijek vjeruje u bajke i pravu ljubav i koja se ponaša kao da joj je 16 godina, te onu drugu Ozbiljnu, koja je veoma feministički nastrojena i koja ima oko 30... Ali kada se opet sve to zbroji i oduzme dođe na nekih 20-tak - što na kraju i jesam JA.

Ispiti, posao... Deveti mjesec bio je Kritičan. Odradila bih punu smjenu pa trčala doma provesti ostatak dana nad knjigom. Hvala Bogu, i to je prošlo, ispiti su položeni. No, sad treba krenuti u nove pobjede. Od danas sam službeno studentica treće godine, i treba se ozbiljno primiti posla. Kupila sam si bilježnicu, olovke i kemijske, očistila laptop i napravila poseban folder za ovaj semestar. Bit ću uzorna studentica...
Da, valjda do sutra... Već znam kako će sve to izgledati... Kave umjesto predavanja, izlasci umjesto učenja, igrice preko sata umjesto bilješki, bilježnica puna crteža umjesto informacija...
Ali, neka, takva sam. Ove dvije godine sam uspješno završila, u roku. Sve je više manje funkcioniralo. Zašto mijenjati sistem, ako funkcionira?
Zašto komplicirano kada može jednostavno?
:)

Imam potrebu, sasvim sigurno izazvanu gledanjem mini serijala Ponos i predrasude, vratiti se u prošlost.
Imam potrebu upoznati muškarca koji savršeno jaše konja.
Imam potrebu zaljubiti se u muškarca u čizmama sa bičem i šeširom, koliko god to perverzno zvučalo.
Imam potrebu da visoki crnokosi muškarac obrani moju čast u napetom dvoboju mačevima.
Imam potrebu nositi duge haljine, čipku i perije na high society balove.
Imam potrebu plesati one staromodne plesove, jer mi ovi moderni nikako ne idu.
Imam potrebu družiti se s nekom kontesom ili groficom u njenom dvorcu dok nam njene služavke poslužuju čaj i čajne kolačiće.
Imam potrebu da me se procijenjuje prema tome koliko dobro poznajem umjetnost i umjetnička djela, prema tome koliko sam knjiga cijenjenih pisaca pročitala, prema rukopisu, vještini vezenja, crtanja ili sviranja klavira.
Imam potrebu... koja se naravno neće i ne može ispuniti, osim u slučaju da netko izumi vremenski stroj.
U svakom slučaju, nije ni bitno, jer sumnjam da bih puno profitirala u vremenu kad su žene morale šutat i klimat glavom na sve, jer imam jezik koji je brži od pameti.Vjerujem i da bih se vrlo brzo ohladila od muškaraca u tajicama, duge haljine bi mi vrlo brzo dosadile. Ne vide ti se ni noge ni guza, a bujnim poprsjem se baš i ne mogu pohvalit. Rukopis mi je katastrofa, vesti također nikad nisam naučila. Jedino znam crtat, i volim čitat, ali sumnjam da bi se tada cijenilo moje poznavanje chick literature.
Možda bi me i spalili na lomači ili protjerali zbog mog poznavanja tarota i opsesijom okultnim...
U svakom slučaju ne bih opstala.

Bolesna, živčana i kronično neispavana (posljedice sedmodnevnih neprestanih izlazaka) već tri dana pokušavam napisati nešto zabavno i duhovito ali jednostavno nemam inspiracije.
Mozak mi je na godišnjem.Trebalo bi početi učiti, ali već deseti dan za redom samu sebe uvjeravam da ću početi sutra. Osjećam se ko tinejđer.
Slabo jedem ( a to mi s mojom premalom kilažom niti malo ne odgovara), skoro uopće ne spavam iako mi fali sna, stalno se nešto nerviram, ni na poslu u kojem sam inaće dobra ne briljiram.
Kao za inat svuda oko mene nešto - Francusko.
Francuska manikura, francuski kruh, francuski tost, francuski turisti, pomfrit, čak i po televiziji stalno neki francuzi. Za boga miloga čak vozim i francusko auto.
Jutros kad sam se oblaćila za posao, navukla sam po običaju, onako pospana, prvo što sam našla u ormaru. Traper šorc, maicu i starke. Pri izlasku iz kuće shvatila sam da nosim maicu sa Hello Kitty na Eiffelovom tornju na kojoj - vjerovali ili ne - piše "I LOVE PARIS!"
Mislim da me svemir ili netko gore pokušava dovesti do ludila. Mora da je to neka žena, jer samo one imaju tako okrutan smisao za humor.
Ili je to ipak samo moja podsvjest.
Što god bilo, izluđuje me.
Je*em ti Francusku!
Je*em ti zgodne francuske turiste!
Je*em ti ljubav!

Postoji tip žena kojima uobičajeni modni dodatci nisu dovoljni. Zašto imati lijepu narukvicu, ogrlicu, torbu ili šešir kada možeš imati živi modni dodatak. Kod nekih trendseterica to su minjaturni psići poput chihuaue i maltezera, a kod nekih malo extreminijih to su - dečki.
Takve žene traže savršeno lijepe i atletski građene muškarce, koje, naravo, odijevaju po svom ukusu. Vrlo često u matching outfit. Nakon što su ih lijepo uredile vodaju ih za ručicu, kao na lancu, po trendy mjestima i gradskim špicama. Ti muškarci su vrlo često priglupi.
Ne kažem da i ja ne volim kraj sebe imati sređenog i zgodnog muškarca, ali u svemu postoji granica.
Baš sam nekidan susrela jedan takav par. Špica, 11 ujutro, Ona u modroj haljinici i visokim petama, u jednoj ruci vodi psića u drugoj dečka. Naravno tu je i dizajnerska torbica. Dečko je također u modroj košulji, ne dao Bog da on nosi crno a on modro. To bi trebalo biti kažnjavano od strane modne policije.
Nosi dečka kao privjesak, sa swarovski kristalima, čvrstom rukom ga usmjerava prema "pravim" stolovima, i upozorava na "prave" ljude.
Ne zna se tko je poslušniji, dečko ili psić.
Možda je njoj životni cilj imati dečka koji je poslušan kao psić, znam da postoje takve cure, ali ja to jednostavno ne mogu shvatiti. Ženi je potreban pravi muškarac, koji zna reči kada je dosta. Poslušni nam - prebrzo dosade!

Nikad nisam bila zainteresirana za strance i ljetne avanture. Nikada nisam prva prišla osobi suprotnog spola. No, za sve postoji prvi put.
Izlazak. Kao i svaki do tada: haljina, štikle, ružičasti lak za nokte, malo alkohola, osmijeh, dobro društvo i muzika... Što bi mi više trebalo?
U klubu sami stranci, kao da nikada u životu žene nisu vidjeli, lijepe se i na milimetar gole kože. Ignoriramo ih, kao prave lokalne dame.
Tada je ušao On, Francuz. Atletska građa, plave oči, malo duža kosa u stilu Bon Jovia. Kao da je ispao sa stranica modnih časopisa, i likom i stilom.
U trenutku su mi se odsjekle noge, nepoželjni leptirići pojavili su se u trbuhu i otjerali zdrav razum. Hm...
Nakon dvije čašice alkohola, čak niti pripita, prišla sam mu.
Večer je protekla u razgovoru. Nakon razgovora uslijedile su sms poruke, pozivi, a sutradan novi sastanak. Isto vrijeme, isto mjesto. Francuski poljubac, u potpunom pravom smislu te fraze. Držanje za ruke, zagrljaji, poljubac u čelo. Rastanak?

Pokušala sam izbjeći emocije, ali eto, kad ih želim nema ih, a pojave se onda kad su najmanje potrebne. Vrijeme prolazi. Brzo. Prebrzo. Vidjet ću ga opet, i opet, do subote... A poslije? Suze? Cyber veza? Poljupci preko kamere?

Ova ljetna avantura, ostat će samo to, ljetna avantura. Lijepa uspomena, pomalo tužna. On će ostati moj ideal muškarca, iako je u stvarnosti zasigurno daleko od ideala. Nema vremena za otkrivanje njegovih mana. Zato sve i jest tako slatko i idealno. Da li je to čar ljetnih avantura? Da li je poanta u tome da je lijepo zato što kratko traje, prekratko da bi se razbile iluzije?
Ne znam, jedino znam da će On, Francuz, ostati moja prva i zdanja ljetna avantura.